Moran poć kupit malo više ulja.
Ne što san se uplašija da će Putin bacit atomsku bombu, već me straj da nestane kako su navalile “pobjegulje” prid apokalipsom koja sljedi.
A ulja moraš imat. Brašna, soli, cukra, manistre, jer to nam svakodnevno triba.
Samo mi nije jasan naš čovik. Zašto tako olako upada u zamke. Dobro, strah je normala, ali ne triba baš pretjerivat.
Ovu nabrijanu krizu koristi vlast za punjenje proračuna. Troši se leva leva a to znači da se u centralnu kasu sliva bogatstvo koje će poslužit. Čemu?
Valjda bi tribalo napretku, ulaganju. U što?
U ova popduzeća, firme, koja više nisu naša. U socijalu, skrb, obrazovanje, zdravstvo…..Ma dajte!
Negdi san ugrabija vjest oko Agrokora. Oko naše sramote. Čujen da djelovi, poput Jamnice, Zvjezde, idu u ruke mađara. Zaprav je to dobra vjest. Sve što ode u tuđe ruke bar će ostat na životu. Imat ćemo di kupit. Nema veze što će bit skuplje, domaće je domaće. Samo što mi više imamo malo teg domaćeg.
Žena me tira da kupin rezervu goriva. U bačve pa u kuću. Po njoj je opasno usrid lita ostat bez goriva. Zbog posla, daljine. Eto dokle san doša u svoju sedandesetu.
Opet mađarima dajen šolde. OTP je moja banka jer je bila splitska banka. Sad je Mađarska. Pa majku mu milu jesmo li mi za išta sposobni. Da ostane naše, da mi vodimo brigu oko razvoja, uzimamo profit i ulažemo u svoju budućnost.
Sve pribacujemo Orbanu a on za uzvrat pribacuje bombu na Zagreb. Nema što, suradnja za popizdit.
Umišljamo da smo neki faktor u društvu moćne EU i NATO-a. Da je bomba pala na Rim, Pariz, Berlin…….e tada bi bija đumbus. A ovako, na periferiju, neš ti.
Odamo u skafanderima po nosaču aviona koji zagađuje Jadran i slike prilike dilamo ko nešto što nas uvažava. Bauljamo po pustim adresama a da ne znademo što pitat.
Sve u svemu jedna je sigurna. Postajemo manji neg’ jesmo.
Čudni su putevi kapitalizma.
U komunizmu si zna na čemu si. Tito nije srlja. Diktatorski je vlada nad narodom. Obrambeno je djelova pred silama. Znalački. Nit tu nit tam. Zajebi kog stigneš.
Kapitalizam je zamka. Nudi pustu tajnovitost i stvara svitsku balotu ko vlasništvo pojedinaca.
Uzmite za primjer našu Hrvatsku. Aj pošteno recite, znadete li vi uopće koliko Jadranske obale je u rukama stranaca. Pazite, ne radi se tu da je neki stroj montiran pa dela. Ne, ne, tu je vlasništvo zemlje upisane 1/1 na tuđe ime.
Neki dan iden u moj Sevid i vidin ogromnu parcelu u zoni di nije predviđena gradnja, uređena, bode oči, pripremljena ne za sadnju maslina već za sadnju zgradurina u službi turizma. Čijeg? Pa stranca vlasnika.
Komunizam nudi tajnovitost. Nema tu zvonjave na velika zvona. To obavljaju stručnjaci po zakonima koje smo mi sami iznakazili i turnili u ruke kapitalu. A on ne mari za naše jade, za našu potribu po mnogo čemu.
Ruski vlasnici su svuda okolo. Bogati pojedinci su nanjušili di ulagat. U malu zemljicu kojoj nije stalo do vlastita prosperiteta već do trenutačnog kusanja.
Moja mater i otac su u mom ranom djetinjstvu docirali moje potribe u svemu.
-Sine moj, ti bi danas sve pojia, trubuh da te zaboli, pa pi to posra, i šta onda? Štaš sutra poist.
Bože, kako su ti polupismeni ljudi proročanski slutili i pametno nas učili. Ali đaba jedan primjer, pandemija gluposti je ovladala našim prostorom.
Ja san ekonomista. Svudi di san radija govorili su, dobar.
Đuro Đaković je sjajna firma. Zašto je ona morala doć ruski šapa? Zašto ona nije nastavila radom kako je uvik radila? Znate li zašto ne? Jer smo mi toliko nesposobni, lini i pokvareni da smo sudbinom prešli u odlučivanje nakaza propasti.
Pod kontrolom samoupravnog socijalizma, ne komunizma, ništa se ovakvog nakaradnog nije dešavalo. Čuvali smo svoje firme, svoja radna mista, ulagali i bili trizni vlasnici. Da, dobro ste pročitali. Mi radnici smo bili vlasnici svega. Biralo se stručnjake na vodeće pozicije. Pa i ako je mora bit član partije nije smija bit nesposoban.
Ovako, danas se također biraju članovi partije. Di je razlika? Ovi su u principu nesposobni. Sa pod karakteristikom. Pokvareni i samozaljubljivi.
Radnik je obezvrijeđen. Ko otpadak sa kojim ne znaš što bi. Zato prodaj, pokloni, ukradi i stvaraj bogatu kliku di će bidan radnik, a potom umirovljenik, bit na margini interesa.
Jebeno je kad iđeš naprid a nazaduješ!
