„Sredinom 4. st. u Egiptu su se u samostanima počele prakticirati djelatnosti koje su izrasle u tijelo zvano diaconia, a proširile su se na cijelu Crkvu.
Poslije Milanskoga edikta karitativni je rad dobio još veći zamah a ovisno o potrebama otvarane su karitativne ustanove. Monasi su bili glavni protagonisti skrbi Crkve za bolesnike, a dekretima Karla Velikog svaki je biskup trebao izgraditi hospicij.“
Tako je počelo, tako je bilo! Bilo, kažem… a danas?
Danas je broj onkoloških bolesnika u porastu čemu je nesumnjivo doprinijela i pandemija koronavirusa, a za očekivati je da će još više rasti jer zbog kaotične situacije u zdravstvu pacijentima nije omogućeno da na vrijeme odlaze na kontrolne preglede te na kemo i radioterapije.
Ni jedan bolestan čovjek ne smije biti prepušten na milost ili nemilost već treba imati svu moguću potrebnu njegu, a u Hrvatskoj je godišnje preko 20.000 oboljelih od malignih bolesti. Zanemarivanje potreba tih ljudi jednako je zlostavljanju, a Međunarodni dan nenasilja (2. listopad) i sve deklaracije ostaju samo na papiru….
Hospiciji omogućuju dostojanstvo u odlasku, a najveći grad u Hrvatskoj nema niti jednoga! A situacija ni u drugim gradovima nije drugačija, izuzev Rijeke ( a ni tu osnivač nije država već Caritas Riječke nadbiskupije). Domovi za starije koji su većini nedostupni jedini imaju mogućnost za svoje korisnike smještaja u stacionar, ali to nije hospicij, to nije palijativna skrb !
HOSPICIJ je ustanova u kojoj se provodi palijativna skrb.
„Hospicij je moderna zdravstvena ustanova, opremljena i ekipirana na način da najtežim, umirućim pacijentima pruži svu potrebnu, cjelodnevnu skrb.„
Hospicij ne da nam treba već je odavno nužno potreban !
I zato ne okrećimo glavu, ne dozvolimo da to ostane još samo jedan datum za podsjećanje što i kako bi trebalo biti, JER sutra smo možda mi u toj potrebi za sebe ili nekog nama jako bliskog!
