Kada smo ispraćali 2021 god.u glavi je bila samo pomisao, sljedeća godina ne može biti gora. Vrlo brzo smo shvatili da itekako može.
Corona, puno preminulih, inflacija i sada rat. Kako nastaviti dalje uz sve manju vrijednost novca koji se može zaraditi ili mirovinu koja je realno svaki dan manja, vrte u glavi skoro polovica građana Hrvatske.
Uzroci takvog stanja, nije ni Corona ni rat, uzrok je zabluda građana posijana negdje 90.kada su naši mladići zanosno išli u rat, Domovinu braniti.
Obećana Domovina nikad nije prigrlila svoje branitelje, nikad nije nagradila naše radnike, bili smo tu za njih, nikada oni za nas.
Danas, 30 godina nakon početnog zanosa malo je toga ostalo našega, tvornice ugašene, profitabilne firme prodane, plodna polja u koncesijama dulje od ljudskog vijeka, zemlju nam vode profiteri i hohštapleri, neznalice s upitnim diplomama.
Svaki dan nižu se dokazi da smo na vlaku koji vlakovođa vodi u provaliju, svaki dan na ulici je više siromašnih. Sve to znamo, ali ništa ne činimo, dragi ljudi zaustavimo vlak koji vodi u provaliju bez povratka, čeka nas sramno mjesto u povijesti odustali smo, a ne ustali.
Hoćemo li dragi prijatelji, za našu djecu, za naše uspomene, da naše more šumi za našu djecu, da se žito zlati na našem polju.
Hoćemo li?
